"collaborations in curating, research and writing
to create translocal knowledge and experience
"

After the Wall.Art and Culture in post-communist Europe.
Zarez 1999

Budimpešta, Muzej suvremene umjetnosti Ludwig,
15.lipanj – 27 kolovoz.

Horor, šok, seks, smrt, humor i glamur su strujali djelima Mladih britanskih umjetnika na izložbi Sensation 1997. održanoj na Royal Academy of Art. Radilo se o predstavljanju zbirke kontroveznog londonskog kolekcionara Charlesa Saatchia, koja se sastoji od živopisnih ostvarenja britanskih umjetnika formiranih na samom prijelazu u devedesete. Izložba je ocjenjena kao najrelevantniji pokušaj davanja opsega i značenja fenomena Young British Artists, pratila ju je izuzetna popularnost i posjećenost, a izazivanje “senzacija” je kulminiralo prošle jeseni kada je izložba preko Berlina dospjela u New York.

Istovremeno sa Sensations, ali nezavisno, započinje projekt u Moderna Museet u Stockholmu s idejom predstavljanja mlade umjetnosti iz zemalja koje su nakon 1989. doživjele značajne promjene.

After the Wall je naziv koji sugerira promjene, a u podnaslovu je diskutabilan i osporavan termin post-komunističke Europe, čija skraćenica – PC Europe - poprima nova značenja, uključujući i ono politically correct.

Nakon dvije godine istraživanja i timskog rada Davida Elliota, ravnatelja Moderna Museet, njegove suradnice Iris Mueller-Westernmann i nezavisne autorice (curator) iz Berlina Bojane Pejić kao vođe, finalni produkt jest izbor 140 djela umjetnika iz 22 zemlje, od bivše Istočne Njemačke do Gruzije, od Albanije do Estonije.

Izložba je organizirana oko četiri teme iskristalizirane nakon odabira radova generacije umjetnika koja se oglasila neposredno prije 1989. i u godinama koje su slijedile, a prema jedinom kriteriju kvalitete, tvrdi vođa projekta.

Te četiri okosnice su socijalna skulptura, reinvencija prošlosti, propitivanje umjetničke subjektivnosti i genderscapes, dakle teme spolnosti. Međutim, većina djela govori jezikom pluralizma.

Video rad Kaj Kaljo naslovljen A Loser (1997.) daje se na zastarjelom primjerku televizije u crno-bijeloj tehnici. Umjetnica u krupnom planu na engleskom izgovara: “Zovem se Kaj Kaljo. Ja sam estonska umjetnica. Težim 92 kilograma. Imam 37 godina i živim s majkom. Nisam udana. Radim na Estonskoj likovnoj akademiji za 90$ mjesečno. Mislim da je sloboda najvažnija za umjetnika. Ja sam sretna.” Titl je na estonskom, a nakon svake izgovorene rečenice slijedi gromoglasni, urnebesni smijeh kojim su inače isprekidane humorističke serije.

Antique Models (1997.) ruskinje Olge Tobreluts su fotografije portreta antičkih skulptura obučenih u popularne dizajnerske modele poput D&G, Hugo Boss, Moschino… Tako Milojska Venera nosi purpurnog Versacea.

Arsen Savadov i Olexandar Karchenko iz Ukrajine u Deepinsider:Fashion Models (1997.) shooting održavaju na groblju. Mlade djevojke s napadnim make-upom u crnom rublju poziraju na grobovima, pored vijenaca. Modna revija na sahrani! Jedna fotografija prikazuje rodbinu kako oplakuje pokojnika nad otvorenim sarkofagom, dok manekenka promovira zimsku kolekciju.

Arthur Klinov iz Bjelorusije stari kovčeg s ugrađenim toplomjerom i barometrom naziva Karl Marx – Das Kapital, aluzija na tempiranu bombu, a sadržaj čine staklenke sa zimnicom.

Kolekciju kockica za slaganje Lego Concentration Camp (1996.) nudi Zbigniew Liberia iz Poljske. Veliki i mali paketi s plinskom komorom, logorom, figuricama – kosturima, čuvarima čija se sjena pretvara u petokraku i osobnim stvarima zatvorenika pozivaju na konstruiranje prošlosti.

Jedno od najsuptilnijih instalacija je Old legends Newly Tested (1995.) litavskog umjetnika Audrius Novickasa. Sastoji se od kapa prosjaka iz Vilniusa, izvrnutih i postavljenih u vage, simbole pravednosti.

Ruska grupa AES pozabavila se vizijom Islamic Project (2006.) u kojem vodeće kulturne institucije i važna mjesta zapadne kulture dobivaju islamska obilježlja: Guggenheim Museum u New Yorku presvođen je tirkiznom kupolom džamije, Opera u Sidneyu dobiva minarete, s Pompidou centra vise orijentalni tepisi, na trgu Sv. Petra u Vatikanu su podignuti šatori i održava se sajam, Kip Slobode nosi feređu. Ali uz duhovitost i humorističnost prizora se nameće pitanje inverzije.

Dok se madžarska umjetnica Agnes Szepfalvi bavi temom ženskog slikarstva, bugraski umjetnik Nedko Solakov slika The New Ones (1996.). Riječ je o nekoliko reprezentativnih portreta bugarskih tajkuna u tehnici ulja na platnu. Raspoređeni su na zidovima zatamljenog salona tamne boje breskve, u kojem nam umjetnik pokazuje i uokvirene crteže studija za portrete, kao i informacije rukom ispisane po zidu o ideji postanka djela te sudbini hotelijera, naftaša i medijskog tajkuna, koji su u medjuvremenu izgubili pozicije koje su imali za vrijeme poziranja.

Ovo su samo neka od ostvarenja koja privlače i zavrijeđuju pažnju. Druga nam govore o bolesti, otvaraju nam oči, primoravaju da vidimo nešto što je dio naše svakodnevice, ali smo skloni ignoriranju, govore o banalnosti, vidimo slike BMWa, religiozne kipove u staklenim akvarijima s direktnom asocijacijom na Damiena Hirsta, umjetnost vikendom…

Prevladava mišljenje kako ova izložba u Budimpešti dobiva novu dimenziju: Budimpešta kao geo-centar regije i dijalog između radova i prostora muzeja obloženog crvenim mramorom iz vremena kada je bio Muzej radničkog pokreta.

Slijedeća postaja je Berlin, prestižni Hamburger Bahnhof, što znači da će se ovaj izbor mlade umjetnosti naći u istom prostoru koji su prošle godine zaposjela neka sad već slavna djela Mladih britanskih umjetnika sa Sensation!

Bogatstvo asocijacija, narativnost, direktnost, utemeljenost u stvarnom životu, raznovrsnost pristupa i porijekla, povezivanje s predhodnicima u umjetnsti, pozivanje na interpretaciju i reakciju povezuje umjetnička ostvarenja obje ove izložbe.

Maja Balen.

 

 

 
Maja and Reuben Fowkes
copyright 2005